Subotica je više od grada. Ona je priča – o vremenu, o različitostima, o lepoti koja ne viče, već šapuće u nijansama boja njenih zgrada, u jezicima njenih ulica, u mirisima iz pekara i u tišini zelenih trgova. Ako je Beograd buka i haos, a Novi Sad mladost i energija, Subotica je stil i spokoj.
Nalazi se na svega 10 km od granice sa Mađarskom, i često je prva destinacija koju vide putnici koji ulaze u Srbiju sa severa. Pozicija joj je donela vekovnu važnost kao trgovačkog, strateškog i kulturnog centra.
Kroz istoriju je bila pod uticajem Turaka, Austro-Ugara, a kasnije i Jugoslavije. Danas je simbol otvorenosti, razumevanja i modernog evropskog duha u kojem živi i radi više naroda i religija, uz očuvan osećaj autentične lokalnosti.
Osim Gradske kuće, sinagoge i Rajhlove palate, Subotica krije mnoštvo manje poznatih, ali zadivljujućih zgrada i detalja:
Palata Mikše Demetera – raskošna vila kraj Narodnog pozorišta, nekada u vlasništvu poznatog industrijalca.
Palata Leović – elegantna građevina sa motivima secesije, danas skrivena iza gradskog saobraćaja.
Stara pošta – primerak prelepe funkcionalne arhitekture Austro-Ugarske.
Fontane, ograde, lampe, vitraži – stotine malih umetničkih dela koje Suboticu pretvaraju u živi muzej.
Mnogi objekti su pod zaštitom države, a šetnja centrom grada podseća na obilazak Beča u džepnom izdanju, ali s više boja i više duše.
Gastronomija Subotice je posebna priča – tu se mešaju vojvođanska domaćinstva, mađarska začinjenost i srpski roštilj.
Specijaliteti koje moraš probati:
Perkelt – mađarski gulaš od mesa sa testeninom.
Langoš – prženo testo sa pavlakom i sirom, ili slatkom verzijom.
Čvarkuše i kiflice sa sirom – omiljene ujutru uz jogurt.
Rakija od dunje i šljive, ali i kvalitetna vina iz okolnih vinograda.
Pijaca u Subotici je mesto gde se susreću svi svetovi – domaći kuleni, sušeno meso, med, ajvar, sveža riba iz Ludaškog jezera, zanatski sirevi…
Subotička svakodnevica ima svoj ritam – i to sporiji, laganiji ritam severa, gde niko ne žuri, ali se sve završi. Ljudi piju kafu satima, idu u “korzo” (šetnju centrom), pozdravljaju se i razmenjuju priče.
Muzika u Subotici je raznovrsna kao i ljudi – od tamburaške muzike, preko vojvođanskih romansi, do moderne alternativne scene koja se okuplja po kulturnim centrima, kafićima i letnjim binama.
Grad je dom brojnim religijama i duhovnim tradicijama:
Pravoslavna crkva Svetog Vaznesenja Gospodnjeg
Katolička katedrala Svete Tereze Avilske
Evangelistička crkva
Islamska zajednica (manja, ali prisutna)
Jevrejska zajednica – nekada vrlo brojna, ostavila je dubok trag u kulturi
Religijska tolerancija ovde nije stvar tolerisanja, već življenja zajedno u harmoniji.
Subotica je i grad zanatlija. Od zlatara do krojača, od stolara do slamarki (žena koje prave slike od slame – unikatna umetnost Tavankuta), Subotica neguje ručni rad kao kulturnu vrednost.
Postoje i galerije sa lokalnim umetnicima, zanatske radionice, antikvarnice, i butik-radnje koje čuvaju duh prošlih vremena.
Subotica je imala jednu od najstarijih železničkih veza u Srbiji, a stara železnička stanica je pravo arhitektonsko blago. Pored nje se nalaze magacini i pomoćni objekti iz vremena Austro-Ugarske, a ceo kvart ima ogroman potencijal za razvoj kulturno-turističke zone.
Subotica ima Univerzitet u Novom Sadu – Ekonomski fakultet, više srednjih škola na više jezika, i čak nekoliko dvojezičnih osnovnih škola. Tu je i Subotička gimnazija (osnovana 1853), jedna od najstarijih u Vojvodini.
Mnogi studenti dolaze iz regiona – iz Mađarske, Hrvatske, Bosne – i daju Subotici dodatnu energiju.
Subotica je mesto koje se ne “osvoji” na brzinu. Nju moraš da upoznaš polako, u slojevima, kao dobru knjigu. Ona ne vrišti da je posebna – ona to jeste. I zbog toga ljudi koji dođu ovde, često požele da ostanu.
Za putnika – Subotica je otkriće.
Za fotografa – boja.
Za umetnika – inspiracija.
Za dušu – dom.